Hocu da budem kao Zdravko Čolić (Jesen u mom kraju)

Eto,
s’ proleća nam je stiglo leto, a posle leta eto je i jesen. Kao što svake godine dođe, došlo je i ove godine.
Lišće se zažutelo. Plodovi rodili. I sve je nekako puno boja.
Ma jebalo vas bre i lišće i plodovi i boje i jesen. Sve je nekako šugavo i sivo. Malo-malo, pa padne kiša. Blata na sve strane. Ako idem pešaka, iskaljam se k’o svinja. Ako idem kolima, onda kola usvinjim, a usput se i ja iskaljam k’o svinja. Vetar se razduvao. Ne zna ni on sam gde bije. Čas severac, čas košava, čas jugo. Otkud jugo u podunavlju, ne’am pojma. Ali duva, majku mu. I rekao bih da je sve to namerno. Duva samo da bi ono požutelo lišće sa početka priče bacilo meni na auto. Još kiša padne, pa sve to zalepi. Maskiran auto, k’o da sam u rat krenuo sa njime.Smederevska Jesen - Hocu da budem kao Zdravko Čolić Наставите са читањем

Ja strateg

Posvađali smo se.

Posvađali smo se oko rasporeda straže na kulama. Iako to izgleda bezazleno, nebitno ili bespotrebno, ipak je to jedno od važnih strateških pitanja. Prva verzija je bila da na kulama budu dva crna katapulta i četiri bela strelca. I druga, moja verzija je bila, samo jedan crni katapult, i samo tri bela strelca. Svakom iole iskusnom strategu je jasno da je ova druga verzija ispravna, jer struktura kule nije dovoljno jaka da podrži onoliku vojsku. Međutim, iako sam iskusan strateg (posle ovolikog broja godina koje sam proveo u igranju strateških igrica, mogu za sebe da kažem da sam iskusan strateg), ipak sam popustio pod pritiscima i pristao na onaj prvi raspored. Kao što sam i predvideo tvrđava, je popustila već pri prvom talasu.

Smederevska tvrdjava Наставите са читањем